O autoru

Sead Sejo Zečević

Rođen sam 31.01.1934. godine u Lašvi od roditelja Behija-hanume i Zaim-bega Zečevića. Radi mogućnosti zaposlenja moj otac Zaim-beg preselio je iz Visokog u Lašvu 1928. godine. U Lašvi je otvorio radnju mješovite robe. U prvi razred osnovne škole upisao sam se za vrijeme Kraljevine Jugoslavije 1940. godine, sa navršenih 6 godina starosti. Pošto je najbliža osnovna škola bila u Zenici, bio sam primoran odlaziti i vraćati se vozom, zajedno sa svojom sestrom Sejdom. Početkom Drugog svjetskog rata, 1941. godine, prekinuo sam školovanje pa sam se ponovo upisao u prvi razred u tadašnjoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj 1941. godine.

Zbog ratnih neprilika ponovo prekidam školovanje (završio dva razreda) 1943. godine, a nakon vraćanja mojih roditelja u Visoko 1944. godine osnovnu školu nastavio sam pohađati tek po završetku Drugog svjetskog rata 1945. godine i stvaranja Federativne narodne republike Jugoslavije. Svi ovi problemi koje sam doživio oko školovanja u osnovnoj školi nisu toliko bitni, ali sam htio da potcrtam sa kakvim se poteškoćama moja generacija morala suočiti u periodu od 1940-1945. godine. Nije uobičajeno da samo za 6 godina dođe do promjene tri politička režima koja su bila potpuno suprotna jedan prema drugome. Završio sam Srednju mašinsku školu energetskog smjera u Sarajevu 1954. godine. U istoj godini dobio sam mogućnost zaposlenja u «Termoelektrani Kakanj», Ćatići. Po odsluženju vojnog roka 1955. – 1957 godine ponovo se vraćam na rad u Termoelektrani Kakanj. Jedina firma u kojoj sam radio jeste Termoelektrana. Nakon 40 godina rada odlazim 1996. godine u penziju.

U «Termoelektrani» radio sam na više radnih mjesta kao što su:
Termopogon (turbine-kotlovi), mašinskoj službi za održavanje turbinskih postrojenja i na investicionoj izgradnji bloka 7 (od 220 MW) kao nadzorni organ turbinskih postrojenja. Početkom 1968. godine u slobodnom vremenu počeo sam se baviti obukom kandidata za vozače motornih vozila. Instruktorski ispit položio sam 1972. godine. Ovaj dodatni posao radio sam oko 30 godina. U tom periodu u dva navrata biran sam za člana komisije za polaganje vozačkih ispita na nivou regije Visoko, Breza, Vareš, Ilijaš, Kiseljak, Kreševo i Fojnica. Početkom agresije i genocidnog rata od strane Srbije i domaćih četnika 1992. godine postavljen sam po ratnom zadatku za predsjednika Mjesne zajednice Željeznička stanica u Visokom (gdje i stanujem) radeći humanitarne zadatke za lokalno stanovništvo. Za predsjednika Crvenog križa. Visoko naimenovan sam početkom 1994. godine i tu volontersku dužnost obavljao sam sve do 2004. godine, radeći punih 10 godina jedan human i plemenit posao. Oženjen sam od familije Semić. Moj punac Haf.ef Husnija Semić je bio ugledna osoba u gradu Visoko i okolini. Pred njim je položilo za zvanje hafiza 12 imama koji su kasnije također bili poznate ličnosti. Radio je i vodio svoj džemat u Pertačkoj džamiji. Njegova žena Fata rođena Oruć, a moja punica bila je jedna predobra vesela hanuma. U braku sa mojim puncem Hafiz ef. Husnijom rodila je četiri sina; Muhameda, Mehmeda, Saliha i Siradža kao i dvije kćeri Zilku i Samiju.

Živim u sretnom braku sa svojom suprugom Zilkom, rođenom Semić. U braku imam dva sina Adnana i Anesa i četvero unučadi Esada,Nerminu,Selmu i Muhameda, kao i nevjeste Esmu i Melinu.